Meditacija nad likom blaženika - fra Josip Marcelić

U subotu, 20. kolovoza 2005. putovao sam automobilom od Trilja prema Imotskom, zaustavio sam se pred crkvom sv. Petra u Cisti Provo i zadivio se skulpturi BL. ALOJZIJA kard. STEPINCA.

Pred crkvom su se uz kip nalazili župnik don Bogoslav Bartulović, koji je naručio taj kip kard. Alojzija Stepinca, kao i autor skulpture kipar prof. Josip Bosnić.

Duboko me dirnula ta skulptura, pred crkvom, u malom perivoju, zgodno uklopljena u cjelinu crkvene zgrade, nedaleko ulaza u crkvu.

Župnik je pripomenuo kako se dosta putnika, putujući kolima uz crkvu, zaustave i navrate do kipa: neki ga promatraju i dive se, neki se pomole, neki se fotografiraju pred njim ili uz njega. Neki čak i njega zamole da ih fotografira uz kip bl. Alojzija Stepinca.

Zaustavio sam se pred likom bl. kardinala Stepinca u šutnji i promatranju. Duboko me se dojmila njegova smirenost i uronjenost u neku tajanstvenu stvarnost koja ga okružuje, i koju on nekako doživljava. U ruci drži debelu knjigu, možda je to Sveto Pismo, a možda je Časoslov. Knjiga je otvorena, ali njegov smireni pogled usmjeren je preko knjige nešto ispred njega. Dok ljevicom drži knjigu, desnica je preko struka, ispod biskupskog križa položena na podlakticu lijeve ruke. Noge su mu u mirnom pokretu; desna noga je u malom iskoraku, reverenda je nošena hodom ili vjetrom te zaostaje iza lijeve noge. Biskupska moceta smireno pada niz ramena sve do lakata. Duboka smirenost prožimlje čitavo njegovo biće: glavu, vrat, mišiće ruku, tijela i nogu.

Zamišljen i smiren stoji, ponirući u nevidljivu okolnu stvarnost, što se očitava na njegovu licu i držanju.

Na kakvu to stvarnost on misli? Možda ima viziju teške stvarnosti Crkve, Domovine i svijeta, pojedinaca, obitelji i čitavih naroda? Nije očito.

Svakako – duboko je uronjen u svoje biskupsko geslo: «Gospodine , u Tebe se uzdam!» Zato je tako smiren! Zato nije kidan ni u duši ni u tijelu. I lice, i ramena, i ruke, i stav, i hod, i položaj glave – očituju tu doboku smirenost – i POUZDANJE U GOSPODINA.

O čemu On razmišlja?

Možda o vremenima prije Drugog svjetskog rata, kada se oluja nadvijala nad Europom i svim njezinim zemljama? Ili je možda uronjen u vrijeme Drugog svjetskog rata, kada je prijetilo uništenje hrvatskom narodu u divljem ratnom obračunavanju među samim Hrvatima ili od susjednih naroda? Ili nad tragedijom Židova koji su predani na istrebljenje?

Riječ Božja, koju u ruci drži, pokazuje mu svjetlo. «Ne bojte se, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta!»

Dobar Pastir ne napušta svoga stada, ne napušta ljudi, ne odbija pružanje pomoći – ni svojem hrvatskom stadu, ni pravoslavcima, ni Židovima. Pruža ruku pomoćnicu na način kako mu je moguće. U tom svjetlu i snazi brani dostojanstvo svih ljudi bez obzira na vjeru i nacionalnost. U smirenoj viziji vidi teške tragedije bojišta i svih ugroženih osoba, te daje upute svojim svećenicima da, u duhu Evanđelja, nastoje pomoći i pravoslavcima i Židovima.

Zato će smiren ostati i na suđenju u improviziranom sudskom procesu u Zagrebu – jer je nastojao svima pružiti raspoloživu mu pomoć, jer je radio po savjesti, jer je svojim svećenicima dao upute kako pomoći ugroženima, jer je suosjećao sa svim ljudima: s katolicima, pravoslavcima, Židvima, i bilo kako progonjenima.

Svakako je smiren ostao – nakon presude «na 16 godina robije», poslije isceniranog procesa, kada nije htio popustiti pririscima komunističkog režima da se odcijepi od Rima.

U takvoj smirenosti zacijelo je šetao u Lepoglavi, kamo je odveden god. 1946., i gdje je proveo pet godina. Takvim smirenim meditativnim korakom je mogao šetati za vrijeme svoje kratke šetnje izvan uzničke ćelije, na zraku.

Poput proroka smireno je gledao u budućnost i znao je da Bog neće zaboraviti ni ostaviti svojega naroda.

U toj smirenosti preporučit će svećenicima koji budu imali pristupa njemu u zatvori, u Lepoglavi, ili pak u kućnom pritvooru, u Krašiću, - neka svaki dan mole molitvu sv. Mihovilu Arkanđelu i neka zaklinju protiv đavla dometnika!

Lik Blaženog Alojzija Stepinca se nameće i svojom vitkošću i visinom od 210 cm, među ponosnim čempresima ispred crkve sv. Petra, okružen cvijećem u malim lijehama perivoja. Tu je on poput «cedra libanonskog» koji ponosno stoji pred ljudima, a skromno naklonjen pred Gospodinom koji gospodari «nebom i zemljom»!

Zaista je dirljiv ovaj kip bl. Alojzija Stepinca, koji već od 1999. godine stoji u tom perivoju crkve sv. Petra, resi ulaz u crkvu i privlači i zaustavlja prolaznike u kolima koji tuda prolaze, i sazivlje blagoslov na Cistu Provo, na njezina župnika i sve njezine stanovnike, kao i prolaznike!

Župnik don Bogoslav Bartulović, u zajedništvu s kiparom Josipom Bosnićem, dobro je uočio potrebu časa i poruku bl. Alojzija našem Narodu! Upravo, kao što je i blagopokojni papa Ivan Pavao II., koji ga je našeg kard. Stepinca proglasio BLAŽENIM – ZBOG NJEGOVA MUČENIŠTVA.

Mučeništvo je to koje širi mir i smirenost, život i blagoslov Hrvatskom narodu i svim ljudima dobre volje. Mislim da to uočavaju i oni vjernici koji se zaustavljaju pred kipom bl. Stepinca, i pomole se pred njim, kao i oni putnici koji zaustave svoja kola pred crkvom i dolaze fotografirati se uz njegov kip. Blagoslov Njegov silazi nad jedne i druge, poput sunca što obasjava Njegov brončani Lik!

Blaženi Alojzije Stepinče, moli za Hrvatski narod!

Fra Josip Marcelić