UMJETNIČKI ATELIER SVETI LUKA

Mozaik je koherentan uzorak ili prizor, čije su komponente načinjene nizanjem pravilnih ili nepravilnih komadića približno jednake veličine i oblika (npr. kamena, keramike, staklene paste), postavljenih u vezivnu matricu. Najčešće se koristio za prekrivanje dvodimenzionalnih (podnih ili zidnih) površina, a ponekad i trodimenzionalnih oblika, pa bi shodno tomu bio objedinjen s arhitektektonskom cjelinom.

Postoje i brojne druge slične tehnike, koje grade motiv iz više komadića nekog materijala, ali se ne mogu smatrati mozaikom u užem smislu. Neke od njih su vitraili, tapiserije, prizori od perja na tkaninama Azteka itd.

 

Do danas nije poznato ni zbog čega se mozaik upravo tako zove, premda postoje razna tumačenja i teze o tomu. Jedna od njih se oslanja na arapsku riječ muzáwaq, što bi u prijevodu značilo "ukrašen". Suprotno toj se tezi navodi činjenica da mozaik nisu izumili Arapi, nego su ga preuzeli od Bizanta, zajedno s arapskim imenom fusáifsâ', kao tvorenicom od grč. psephos - "mali kamen", "kamenčić".

Nadalje, tu je i tumačenje koje povezuje riječ mozaik s Muzama, premda ga djelomično pobija protuteza, koja tvrdi da se pojam mousaikon, mouseion, pojavljuje tek u kasnoj antici, a još više u vremenima ranog Bizanta, kad je ponovno preuzet iz latinskog. Ranije pak, u latinskom jeziku, također ne možemo pronaći taj pojam, jer ih Rimljani spominju kao pavimentum tesseris structum, opus tesselattum, fraze izvedene od riječi tessera, tessella ili pak lithostrota. Tek se oko 300 g., pojavljuje sintagma "pictura est de museo", dok se slično tome, "musivo picta sunt", izražava i Sv. Augustin, mnogo kasnije. U srednjovjekovnomu su se žargonu već ustalile riječi mosaique, musycke, musaico, mosaick i slično tomu.